Sećanje na Miju Aleksića Glumac za tačno merenje

Pre dvadeset godina Mija Aleksić sa umetničke scene otižao je u nezaborav. Krasio ga svestran raspon darova, posle njega nenadomestiv

NI dve decenije posle smrti, Mija Aleksić nije zaboravljen. Uostalom, i pre dve godine njegovi poštovaoci podsetili su na to da bi, da je poživeo, tog septembra proslavio 90. rođendan. Ovaj nezaborav ne samo da je zaslužen već se s protokom vremena "množi" još više. Jer, takav kolorit, svestranost i raspon glumačkih darova, malo ko posle njega može da nadomesti...

Pomet u "Dundu Maroju", Jevrem Prokić u "Narodnom poslaniku", Agaton u "Ožalošćenoj porodici", Jovanča Micić u "Putu oko sveta", Zganarel u "Don Žuanu", Srećković u "Šumi"... ostali su i dan-danas uzor i mera u tumačenju mnogih pozorišnih likova. Iako su publika i kritika za njega imali samo aplauze i reči hvale, veliki glumac bio je kritičan prema sebi:

- Od rođenja do smrti prođe tako malo vremena da čovek jedva uspe da udahne. Još ga je manje da glumac odigra sve što priželjkuje. Nije mi ostala nijedna velika neostvarena uloga. Ako je išta ostalo, onda su to korekture. Na neke bih se uloge vratio - govorio je Mija Aleksić.

Bard naše pozorišne, filmske i TV scene rođen je 26.septembra 1923. godine u Gornjoj Crnući. Osnovnu školu učio je u Vraćevšnici, gimnaziju u Kragujevcu. Počeo je da glumi sa četrnaest godina. Dolazak Životićeve trupe u Kragujevac sa "Zonom Zamfirovom" odrediće mu životni put: cepao je karte, statirao u ulozi "crnčeta", a onda dobio i prvi pravi glumački zadatak: postao je pisarčić u "Devojačkoj kletvi". Streljanje đaka u Kragujevcu 1941. izbegao je pukim slučajem. Možda je to uticalo i na odluku da se 1944. priključi partizanima. U početku kao ilegalac i skojevac, potom i borac u diviziji koja je preko Drine prešla u Bosnu. Po završetku rata upisao je Pravni fakultet. Ipak, na nagovor prijatelja, napušta studije i zauvek se posvećuje glumi.

Prve profesionalne korake napravio je u kragujevačkom teatru, a 1949. rešenjem Ministarstva prosvete postaje član Narodnog pozorišta u Beogradu. Jedno vreme bio je i deo ansambla JDP, ali se vratio u Narodno i tu ostao do penzije.

Uporedo sa teatrom, je na filmu ostvario šezdesetak uloga. Više od pola celokupnog opusa pripada ekranizaciji Nušićevih komada. Neka od njegovih ostvarenja odavno su ušla u istoriju našeg filma: "Čovek iz hrastove šume" Miće Popovića, "Skupljači perja" i "Biće skoro propast sveta" Saše Petrovića, pet filmova Puriše Đorđevića ("Devojka", "San", "Jutro", "Podne", "Biciklisti"), "Beštije" Živka Nikolića, "Maratonci" Šijana i Kovačevića, "Varljivo leto `68" Gorana Paskaljevića. Poslednja antologijska uloga Mije Aleksića bila je u filmu istog reditelja "Tango argentino". Ni naš televizijski život ne bi bio isti bez njegovih serija "Ogledalo građanina Pokornog", "Ceo život za godinu dana", "Diplomci", "Vaga za tačno merenje", "Bolji život", "Doktorka na selu"...

I tako, još od Građanina Pokornog do naših dana. Jer, kako reče jedan drugi veliki dramski umetnik - otišao je čovek, a ne glumac...

MIJA U “NOVOSTIMA”

U "Večernjim novostima" pedesetih godina Mija je imao specijalnu "ulogu": jednom nedeljno kao reporter Raf dopisivao se sa čitaocima. Razmenjivao je brige oko ogreva i zimnice, komentarisao utakmice, podstanarske muke, posećivao bolesnike na Bežanijskoj kosi...

Izvor:
http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:538231-Glumac-za-tacno-merenje